Dakini

dakini.Lala

četvrtak, 14.06.2007.

Istinita priča



Andreji nije bilo teško navući se na blogove. Već je oduvijek volila književnost, pogotovo onu koja je tako vjerno prikazivala nečiji život. A ova je književnost vjerno prikazivala nečiji život, morao si samo upaliti kompjuter i kliknuti mišem, i prozor u tuđe brige, nedaće, snove i uspjehe već je bio ovdje.

Tako bi Andreja palila kompjuter ujutro prije odlaska na faks, i navečer, prije odlaska na spavanje. Sama nije pisala, ali je zato ostavljala komentare, smijala se zajedno s drugim ljudima, plakala zajedno s njima. Nije trebalo dugo da se navuče. Posebno su joj srcu prirasla dva bloga, jedan neke djevojke koja je u tri riječi mogla dočarati ono za što je Andreji trebalo deset rečenica, i onaj nekog tipa čiji su je postovi nekom sebi svojstvenom ironijom nasmijavali do suza.

Nije prošlo dugo, i ona se sprijateljila s autorima blogova. Krenula je komunikacija preko maila. Općenito, krenula je komunikacija. Doduše, mailovi su uvijek bili odmjereni i puno opreznosti kad je bila riječ o osobnim podacima, bili su puno nickova i kodova, ne daj Bože da netko sazna da smo ludi, ali unutar vlastite sobe smijemo biti ludi, unutar vlastite sobe uopće nije bed ako smo ludi, napisao joj je taj tip u mailu sarkastično. Osim osobnih podataka nije bilo tabu tema. Kako su se oboje bavili pisanjem, dečko je Andreji slao svoje tekstove, a Andreja njemu svoje. Međusobno su ih komentirali, raspravljali o tome treba li se pisati po uputama slavnih pisaca ili intuiciji, dijelili ljubav za Kunderom. Raspravljali o smislu života. Bilo je nečeg jako lijepog u saznanju da uvijek kad u stvarnom životu sve krene nizbrdo možeš upaliti komp, i za sekundu se prebaciti u onaj virtualni.

No, tad je došlo ljeto. Andreja je otišla u Ameriku, vidjeti svijet, putovati. Kad se vratila, s njom se vratio i dečko, pa nije imala vremena za virtualni svijet. Trebalo je s njim provoditi dane i noći.
Kad se najesen ponovo spojila, blogovi njenih prijatelja nestali su. Andreja je krenula napisati mail da vidi što se dogodilo, ali onda se zaustavila. Sad je bila zauzeta nekim drugim stvarima u životu, i nije bila sigurna želi li opet otvoriti to poglavlje.

Nakon nekog vremena opet se sjetila svojih virtualnih prijatelja i odlučila im poslati mail. No odgovora nije bilo. Delivery to the following recipient failed permanently, javljao je mail, mail does not exist. Andreja je otišla provjeriti blogove. Blog/stranica je uklonjena, promijenjeno joj je ime ili je nedostupna , odgovarao je ekran. Andreja je shvatila da nema nikakve druge kontakte i da je to bilo to, da će morati odustati. Bilo joj je žao što te ljude nikad nije upoznala uživo. No, bilo joj je žao i puno drugih stvari u životu, pomislila je s uzdahom, slegnula ramenima, isključila kompjuter i otišla u stvarni život.
Ponekad bi, doduše, i dalje znala promotriti nekog tipa u tramvaju za kojeg bi pomislila kako nosi hlače na način na koji je nekad zamišljala da njezin virtualni prijatelj nosi. Znala bi promotriti neku djevojku i zapitati se je li to možda ona, njena nekadašnja virtualna prijateljica.

***

Tri godine poslije, Andreja je izašla van s prijateljima s faksa. Jedan od njih za stol je dovukao nekog svojeg prijatelja. Andreji već od početka nešto na njemu nije bilo simpatično.
Za početak, nosio je cipele na način koji je Andreja mrzila. Onako napola navučene, neobavezno prebačene, odvezane, kao da želi reći da ga je baš briga za sve u životu. To je, doduše, vjerojatno imalo neke veze i s tim što je taj način nošenja cipela Andreju podsjećao na neke loše stvari iz njene prošlosti, no time se tada nije zamarala. Bilo je svejedno, divovski štambilj antipatije udario je prvi dojam i zapečatio ga.

Kad je dečko progovorio, dojam je počeo poprimati obrise. Iz usta su mu izlazile napuhane rečenice, puka intelektualiziranja koja su zvučala kao da je za večeru jeo Klaića. Pokušavao je biti duhovit, ali Andreji je sve to na kraju zvučalo samo bahato. Antipatija je rasla u njoj kao gljiva poslije kiše.
Prvo ju je pokušavala zanemariti meškoljeći se na stolici, onda ju je pokušavala gurnuti natrag odakle je i došla. No, nije joj uspijevalo, riječi koje su izlazile iz usta tog lika za Andrejinu glavu postajale su sve bolnije i bolnije. Nakon nekog vremena, popizdila je. Nije više mogla slušati ta šuplja intelektualiziranja. Zaustila je da nešto kaže, ali onda je zastala. Nije imalo smisla, frajer joj je i tako bio antipatičan na više razina. Umjesto toga ustala je i otišla po pivu.

Na šanku je počela pričati s nekim simpatičnim joj tipom, i antipatični je tip odlepršao u zaborav. Frend ga više nije uzimao s njima van.

***

Tri godine i nešto sitno mjeseca poslije, Andreji je frendica pokazala neku priču na Internetu. "Ovo moraš vidjeti, urnebesno je", rekla je. Okrenula je monitor prema Andreji.

Tri godine i nešto sitno mjeseca poslije, Andreja bulji u monitor. S monitora u Andreju bulji tekst. Andreja i tekst gledaju jedno u drugo jednu sekundu koja se čini kao vječnost.
To, naime, nije bilo koji tekst. Andreja zna taj tekst. To je onaj tekst, onaj koji je jednom davno dobila preko maila i kojemu se već tada toliko smijala da je skoro pala sa stolice.

Kraj teksta stoji njoj poznato ime. Ime one iste osobe koja ju je za vrijeme onog izlaska tako iznervirala, onog istog lika koji joj je ostao antipatičan na više razina. Andreja zbunjeno bulji u naslov teksta, pa u ime, pa u tekst, pa opet u naslov, pa u frendicu. U mozgu joj se odvija kratki spoj, neuroni skaču i sudaraju se, skaču i svađaju se. Wtf, što je sad ovo, jel to-? Ma ne. Ma je. Ma ne može biti. Ma je. Ma što, kako? Kako, zašto?
Andreja u nevjerici skrola mišem dolje, pa gore. Pa opet dolje, pa gore.

Frendica isto tako začuđeno bulji u Andreju. "No, što čekaš? Nemoj skrolati, čitaj!" govori joj, očito nezadovoljna njenom čudnom reakcijom. "Moraš pročitati priču da bi vidjela poantu!"

"Ne moram čitati" , mrmlja Andreja dok polako dolazi k sebi. "Znam poantu."
Onda se počinje smijati. Isto onoliko koliko se jednom davno smijala, toliko jako da je pala sa stolice. No ovaj puta Andreja se ne smije priči. Ovaj se put Andreja smije životu. Ovog puta Andreja mora priznati da je život taj koji piše najbolje priče. Tako dobre da na kraju više ni sam ne znaš što je istina.

***

Deset minuta poslije prvotnog šoka Andreja se, na olakšanje njezine sad već izbezumljene frendice, prestaje histerično smijati i ustaje. U bradu si usput mrmlja nešto o predrasudama.
"Kamo ćeš?" - pita je frendica kojoj ništa nije jasno.
"Idem skuhati kavu." - odgovara Andreja. "Da se malo probudim. Da se odmorim, da dođem k sebi od života." -Andreja namiguje frendici.
Ovoj pak ništa nije jasno. "A priča?"

"A priča...Priča je ludilo" -govori Andreja i odlazi se ispljuskati hladnom vodom. Za početak.
- 17:55 - Komentari (17) - Isprintaj
eXTReMe Tracker
Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-Noncommercial-No Derivative Works 3.0 License.